Nema dvojbe da živimo u vremenu depresije (psihološke, ekonomske, idejne), da u strahu od neizvjesne čak i sadašnjosti sve češće gledamo u prošlost, a ako se prepustimo razmišljanju o budućnosti lakše je vidimo teškom, crnom i opasnom. To bi moglo biti još shvatljivo i prihvatljivo da se radi isključivo o starim ljudima, koji ne vide velike perspektive, ali bojim se da su mladi još preplašeniji, beznadaniji, kao da im je oteta šansa mirnog sagledivog razvoja. Ne znam jesmo li došli do dna klonulosti, potištenosti, bezvoljnosti, ali vrijeme može biti poticajno i za težnju prema obratu, može nužno ojačati svijest o potrebi pokretanja iz letargije. Željko Šegvić evidentno pripada među one koji se ne mire s nastalom situacijom, koji ne odustaje od okretanja prema budućnost, ne posustaje u svojim vizijama ma koliko nailazio na teškoće i nerazumijevanje. Zna i on da živimo u razdoblju velikih problema, ali s razlogom pomišlja da ih treba početi i rješavati.